četvrtak, kolovoz 19, 2010
Snova se izjutra ne sećam i zato se probudih na tren tek na kratko da zapišem kako sam tebe sanjao: "vidim ledja moga andjela tvoja i ona radjaju demone strasti u meni" Dodirujem te željno kao jezik zrelu smokvu da joj oseti nabreklost vlagom koja se pod pritiskom vrška slatko i meko raspukne u ružičaste polovine tvoga ukusa i mirisa I uživam. A da li te uopšte smem još uvek ovako voleti? Eto, govorim o dodirima a ruke mi se u drvene čekiće premetnule preteške i hrapave za nežnost pa ti stihove pišem klinastim pismom koje dobuje čavle slova ovih reči po ploči od gline već stegnute u sebe i jedino moje ime pisaljka po uglovima zaboravlja jer ti mome dodiru samo težinu još osetiti možeš. Da su mi prsti plisakavice u plićaku da su moji pogledi leptiri u mraku a dodiri senkama krajevi da me tetive mojih nogu kao strelu u tebe mogu odapeti a šake mojih ruku tvoje grudi u toplo sobom obuku kakve bi snove ti i ja mogli jedno drugom pružati bez budjenja da se zapišu jer bi uvek prisutni u nama bili i danju i noću ljubavi moja (za prvo slovo moje azbuke) 19. 08 2010 |